Stigli smo sa koferima pred staru Peraštansku kuću pred
kojom nas je sačekala rušna Crnogorka.Dala nam je sobe na spratu.Našim
prijateljima smo prepustili da izaberu da li će uzeti krajnje levu ili
sobu na desnom kraju hodnika.Odluciše na slepo da će uzeti sobu
desno,bila je u hladovini,ali već dok smo rapakivali stvari iz hodnika se čulo
Micino negodovanje,soba nije bila po njenoj volji,nije joj odgovarala jer nije
imala dovoljno ormana.Uletela je u našu sobu i pronašla da bi joj ona više
odgovarala.
”Mila,ti uvek imas vise sreće”
Nastavi da negoduje ,nezadovoljna,u hodniku ,posle i
u sobi,kako će morati da promene smeštaj.Nismo dugo ostali u
stanu,iskoristismo kupatilo da se osvežimo posle celovečernjeg putovanja u
spavaćim kolima,rasporedismo što nam je potrebno za ovaj dan kako bi što
pre izasli.Isprobali smo krevet grleći se na njemu.Mica je i dalje zvocala
Djuri kako što pre treba da promene smeštaj.Brzo smo odlučili i dogovorili se
da ostanemo pa smo pre nego što smo krenuli da se nadjemo sa Nidžom i Jovankom ,koji su stigli dan
ranije kolima i pronašli nam ovaj smeštaj,sišli u prizemlje koje su koristili
vlasnici da platimo.Iz hlada ,duboko iz kuhinje ,pojavila je se crnka od svojih
trideset godina pitajući nas da li nam se smeštaj svidja.Platismo joj za
narednih 7 dana.U baru pored plaže našli smo se sa Nidžom i Jovankom,kako nam
je ovaj dan tek počinjao sa podnevnim satima tek na vidiku,seli smo ne
raspremajući stvari na obližnju plažu.Uz kafu smo preturali teme koje smo
ostavili u Beogradu,o Hiršlovim slikama,o robnoj razmeni sa Crnom Gorom,o
ekspanziji isprazne arhitekture šoping centara.Dobre vesti su bile da ćemo
novac moći da podignemo u Kotoru.Navikavanje na jako sunce je tražilo
tečnosti,pa sam stoga pošao da pronadjem prodavnicu.Momcima koji su nudili
prevoz do ostrva rekao sam da mi je potreban prevoz na drugu obalu,do
Pržna.Zauzeti pronalskom mušterija za svoje isplativije ture do ostrvaca nisu
mi konkretno odgovarali,krili su svoje odgovore pod širokim slamnatim
šeširima,ali ja sam vec odlučio da ću Milu odvesti na izlet na drugu
stranu zaliva gde se videlo naselje u belom kamenu okupljeno oko tornja
nalik na kampanelo.
Sunce blješti u fasadama,i diže cenu starim kapetanskim
kućama,belim jedrima ispred Ubli.Ko bi rekao da su u doba nemaštine
posle velikog rata siromašne crnogorske porodice u svojim dvorištima pravile
obore za svinje.Danas se kuće nekadašnjih Srba ,katoličkih primasa,prodaju
skupo čineći Perast novim starim mondenskim mestom.U uličicama izmedju
kuča u podnožju grada pronosi se ustajali morski vazduh.Kada sam se vratio Buba
i Jovanka su sedele zapričane o alergijama i šeširima ne
želevši da isprobaju more.Terasa na kojoj sedimo labavo je ogradjena brodskim
užadima,naslanjajući se u njih ,zasmejavam ih šalom da se brod ljulja.Na plaži
srećem poznanike iz srednjoškolskih dana,ovde su u studentskom
hotelu,probavaju sunce na različitim plazama.More mi skvasi noge,hladno
je,isplivam nekoliko zamaha i ubrzo mi postaje nezanimljivo.Na obali za stolom
kada se vratim Mica priča o stanu koji treba da pogledaju posle dva.Djura je
žedan i hoće da se presvuče, ja polazim sa njim da mu pravim društvo na
putu do stana.Upoznajem ga sa gradom ali on sve izvrće na šalu,minucioznu
šalu,ali i dalje šalu.Primećujem da smo otišli dalje niz put pored mora
kada naidjemo na tavernu ukrašenu ribarskim mrežama i mamcima.Vratismo se
nekoliko desetina koraka nazad i prepoznasmo kuću.U njenom prizemlju srecemo
staricu zagledanu kako dolazimo.
”E,deco,deco”kaže.Mladić nedaleko iza njenih ledja,preplanulog
lica nam se osmehuje i prolazi ispred nje u dvorište,starica ga samo
prati pogledom i ponavlja ono što nam je već rekla kada prodjemo pored nje.”
Deco” odjekuje uz uzdah .Na spratu,u hodniku na stolu ,Djura i ja pronalazimo
bejzbol kape sa državnim simbolima nove države i smejemo se Crnogorcima u
bejzbol kapama.
Nudim Djuri da popušimo dzoint , odbija, kaze da nikada
nije probao ,pitam da li želi.Ne želi.Odlazi u sobu po svoj kupaći šorc,dok ja
motam cigaretu.Izlazim na terasu gde u svome hladu zri kivi.Već nekoliko dana
unazad pušim marihuanu,rasplinjavam teret brige koji vraćam iz bolnice u kojoj
ostavljam uplašenu majku.Hirurzi su me uverili da je postoperativni tok
očekivan ,stoga sam odlučio,nelako,da odem na već dogovoreno putovanje.Sa
svakim dimom bezlični prostor dobija na smislu,oronuli zamrživac zardjalih
ringli nadje svoj smisao kao ostava,klimave stolice opravdanje
u štedljivosti.
Djura pomoli glavu iza vrata.
”Hajdemo”rekoh mu.
”Već si gotov” bio je iznenadjen.Ljudi koji godinama
ispijaju alkohol znaju da treba da zabace glavu kako bi alkohol sto lakše
skliznuo niz grlo,marihuana se brzo popuši ali ne sklizne,vec se obruši,a ovaj
pad se nekako tokom godina ublaži.
Na ulici nema nagoveštaja da ce meštani sutradan iznositi
cveće na ostrvca,fašinada čeka svoje nosioce poklonjenja davnoj priči o ikoni
usred mora.Djura priča i ponovo izmeće šale.Raspoložen je.Sklon sam da se
uživim u priče,ali su teme razgovora one koje me vode svome razumu ,i Djurina
nonšalancija me oslobadja unutrašnjeg nadzora ,traženja istine u
kovitlacima koje droga pravi .Pozivam ga da sednemo na zid uz obalu,sa toplim
vetrom u ledjima gledamo u terase grada.Gore u zenitu ,pre
nego sto je galeb skrenuo za prevoj rta,lebdeći u plavoj panorami pogledi
su nam se ukrstili,belac je gledao dole kao da je znao da pratim njegov
lenji let.Gradom prolaze uglavnom turisti,željni sunca.Oni što su došli
brodovima,rekreacioni mornari,plove zalivom od Kotora do Veriga,izadju iz
zaliva,a zatim se vrate drugom stranom obale,prolazeći izmedju dva čuvena
ostrva .Bela jedra se dosadjuju na oskudnom vetru.Po molovima,improvizovanim
kamenim plažama,prostrti su peškiri,leže kupači čiji se odmori bliže
kraju sudeći po bronzanoj boji njihovih pleća.Antičke mere grada čuvaju njegovo
jezgro i dostojanstvo,tornjevi veru u boga a more veru u sebe,zbog toga na
centralnom trgu ispred crkve i tornja stoje biste kapetana i korintskog
stuba.Ne govorim Djuri o lenjom hodu vitke meštanke koja odlazi na popodnevnu
pauzu,kako bih mu objasnio kako znam da nije na letovanju.Ona prolazi i
odnosi osmeh za učtivost koju je nazrela.Prolaznice ,u njima nekada naslućujemo
prijateljice,žene,ljubavnice do kraja sveta.
Društvo za stolom jos nije iskusilo more.Mila želi da se
skloni sa sunca koje je se popelo do svoga zenita i krošnji borova pod
kojima društvo sedi.Polazim sa njom.Društvo joj traži da pozove konobara.Gledam
je dok stoji ,njena omalena figura u suncu čvrsto stoji na svojim
stopalima,ruke koje je stavila na kukove su nežne i oble ,i u njima se
naslućuje spretnost i izvajana čvrstina dugogodišnjim sviranjem
violinskih deonica. Osmeh joj izlazi iz očiju dok mi govori da
podjemo .Na putu u stan pokazujem joj mesto u Pržnu gde ću je odvesti i
ona se pripija uz mene radujući se letu i vinu.
U kući smo sami i ležimo na krevetu.Ona pronalazi razlog za
ljutnju
“Kako si mogao da kažes da bi mogao bez mene da budes na
moru”
“Ti znaš da žene na moru donose zlu sreću”podsetio sam je
na celu priču.
“Znam ali kako si mogao da kažes da bi mogao bez mene”insistirala
je.
Gledamo se u ogledalu ,koje je rašireno celom dužinom
ormana naspram kreveta,njeno lice prošarano sitnom alergijom još se vise
smrkne,onda se okrene na stranu i kaže mi da pustim muziku.Danas pesništvo
stiže do srca kroz muziku,muzika otvara srca lakše za reči.Sa prvim taktovima
muzike zavese zalepršaše unutra.Gledao sam krišom šta ona radi,još je se
durila prelistavajući časopis.Pomilovah je po ramenu i ona zatvori
časopis.
”Izvini “rekao sam joj .Poljubismo se.Sa poslednjim
rečima u pesmi ponovljanim zanesenim pevanjem mesečevog imena
zazvonio mi je telefon.Na displeju ujakovo ime i jedna poruka.
“Loko,gde si”-pitao je teško.
“U Perastu”-rekoh mu gledajući kroz prozor u more
uokvireno lepršavim zavesama.
“Vidi je
loše”-nastavljao je isto
“Šta se dešava”-Mila pita ustavši sa kreveta
“Reci mi”-nisam mogao da iznedrim druge reči.
“Ne budi se,ne moze da diše sama,reci mi”-tražio je od mene
Moja stručnost ustuknula je pred nevericom
“O čemu “pitao sam povrativši glas.
“Hoće li ostati živa”
Njegove reči ostale su da vise negde stotinama kilometara
izmedju nas.
“Zvaću kasnije,Milovan i Julka idu kuci,plaču,Loko zvaću kasnije,u Gorama sam,
zovem sa tudjeg telefona,pomažem kolegi,kosimo”-oprostio je se.
“Ljubo,šta se desilo”-Mila me pita usplahireno.
“Majci mi je loše”
Težina niotkuda spusti se na moje rame sa Milinom
rukom.Dan je postao sparan.
“Ljubo reci im da dolazimo”
“NIsam želeo da ovako ispadne”
“LJubo reci im da dolazimo”
U poruci je pisala sestra,da je teško i da je zabrinuta.Odnekud
vidim majku kako se smeje i drži me za ruku u bolnici:”Posle će sve biti u
redu,samo da ovo preturimo preko glave.Telefon ponovo zvoni.Manja plače.
“Dejane,kako je moglo da joj se pogorša,diše na
respiratoru,evo ti tate”reče mi iznureno .Očev smireni glas”Vaso se boji
distresa,ne može da kaže da li je infekcija,ima visoku temperaturu”
“Jeste li je videli?”
“Nismo ,sine,ne možemo da udjemo u sobu”
“Dolazim večeras”
“Dodjite,imate li voz?”
“Ne brini,snaćićemo se”
Mila je počela da se pakuje” Hoćes li nešto?”pitala je.
Osmehnuo joj sam se,poznajuci njenu nevičnost
kuhinji.”Prijalo bi mi piće”rekoh joj
“Izaćićemo ,jeli hoćeš sada nešto....drugo?”
“Ne brini,gde su mi cigarete?”Pruži mi ih sa stočića pored
kreveta
“Bubo,otići ću do plaze da uzmem stvari koje sam ostavila”
“Važi,reci im dole,u prizemlju da odlazimo” “Važi,Bubo”reče
Stajala je na početku stepenica,spustivši glavu reče mi”Žao
mi je Ljubo,žao mi je Vide,jadni Ljubo” poslednje reči izgovori tiho.Pridje i
poljubi me.
Prolaze godine odsutnim pesnicima
No comments:
Post a Comment