Selo. Svici .
Danas život staje zbog proslave, sutra ce poceti. Jednom se odlazi u penziju. Otac je prešao dug put. Gosti su vremešni i skloni filozofiranju. Misli klize poput magle niz stranice brda. Zdravice polako teku u njegovu cast, slavske,njh trinaest po redu pronose veselje po avliji. Seoska boemija lako se shvata ko zdrava i prirodna, brže nego Apolo zavrti osećanja ka nadošlim zvezdama u dvostrukom mraku, ka mogućem nemogućeg .
Slama. Svici .
Preko livade kroz sljivik dopiru melodije harmonike, u plavoj boji predvečerja, u rodnoj plavoj zrelih šljiva povezuju tonove u nanovo otkrivenu mekotu oslobodjenu rada. Muškarci polomiše poneke čaše, žene podvriskaše. Potoči rakija u noći, laka. Zakitiše harmonikaša cvećem i novcem koji im zapeva pesme koje su se pronosile kroz selo u nekim drugim vremenima. Podidje ih jeza u kojoj bi umrli bi za svoje selo u taktu kola koje su sačuvali u kolenima, svečani i pravi, iz nepoznatih razloga, iz sličnih razloga koji beže razumu u stihovima o ljubavi koja je nedostižna ili nemoguća .
Zvezde presijavaju slamu.
Dugmetara presijava trilere ...Ruzama se kiti ...Gosti nižu porudžbine, stare pesme, pesme zaludne mladosti izviru ispod dirki u brzinama u kojima nikada nisu snimljene, u brzinama proslave čija atmosfera ostavlja odrpane dlanove na belo okrecenim zidovima seljacke kuca sa kojih me gledaju preci naslonjenih glava, treptećim svitcima koji se vrte i vrte u srcu Šumadije .
Harmoniko moja suzom zalivena ....
No comments:
Post a Comment