Prestao sam da gledam televiziju kako su vesti prestajale da stižu sa satelitskim signalima. Samo tv je sada nekako stalno uključen. Kada vise nije bilo satelitskih emitovanja, kada ich je menschen prizemljio i počeo da sprovodi reciklirane kroz kablove položene u zemlju, kada ih je nazvao videćim premeštajući televizijske zenice zlokobno u unutrašnjost zemlje uslužujući verovanju da je televizija medij saltkorečivog đavola, oduzeli su televiziji njenu eteričnu čar uslužujući njene skupe termine kojekavima nepotrebno poznatima, koji razvešani između razgaćenih cvrčaka u obostrano korisnom prepuštanju plitkoumnom saglasju, između koca i konopca nazdravljaju lepotama Srbijice.Tražim naznaku pristojne scene u filmu ali me u gostovanje lokalnoj televiziji ponovo vrati iritantnost scene u kojoj oduvek skloni grupnom gostovanju uvek imaju vremena da nešto pojedu, gotovo uvek vremena da zapevaju, u bilo kakvoj scenografiji, a za devičanski pojas šta će zadenuti već će se dogovoriti, kada se ugase kamere
Naš poznati psihijatar, kliničar, zaslužio je mesto u ovome pandemonijumu svojim vrcavim dosetkama dopisujući stranice Cvijiću svojim antropološko seksualnim opažanjima. On je referenca mladim voditeljima željnih pikantnijih razgovora o seksu, nota prema kojoj se usaglašavaju dragi gosti sagovornici u diskursu o srpskom viđenju seksualnog oslobađanja, jer priča o seksu je oslobađanje seksa. Njegovo javno prisustvo to prosto traži sa njihove strane.
Njegov roze džemper je informišući, zdravi odraz libida iskusnog muškarca. Studio blješti od samouverenosti.
Zavaljen u fotelju, između estradnog menadžera pozvanog za bitnu funkciju i nemirne ruke pevačice starlete (tamne) koja koristi svaku priliku u gestovima koje pravi da pokazuje neukusnu kamenčinu na prstu, poklon svoga verenika, dobri duh iz malih ekrana ljubopitljivo zagleda od voditelja ponuđeno nadrilekarsko sredstvo koje brzo ide iz ruke u ruku učesnika razgovora. Režiser programa ne štedi krupan kadar, dotad ležeran u kadru koji obuhvata scenu studija, vešto održava u fokusu preparat uprkos velikoj zainteresovanosti gostiju koji se otimaju o njega, uprkos prilikama da bolje kadrira veštačke rajeve u nedrima profesorovih sagovornica. Za toliko mu hvala! Mada je upitno- za profesora ne, koji nepovezano, blagonaklono, učiteljski, primećuje kako žena zna da jasno kaže ono šta hoće-šta je od ova dva manje zlo.
Neumesnost kojom voditelj programa hvalospevno i naširoko opisuje neizostavna i garantovana dejstva preparata za izlečenje simptoma od kojeg pati pola nacije neukusna je poput muzike kojа ih prati pozivajući po nekoga od profesorovih sagovornika da odtercira neki svoj hit Da li je suivšno reći da je privatni preduzetnik sa profesionalnim iskustvom u turizmu, proizvođač ovog spasonosnog leka, glavni sponzor ovog soarea? Psihijatar, čuveni, umesto da im razbije iluzije koje ovi prevaranti raspiruju, što mu je ako ne poziv a ono posao, za šta je više nego kompetentan, da opismeni narod da se bolesti leče a ne simptomi, uz neodoljivi osmeh zahvalno prihvata bućkuriš na poklon, valjda računajući na buduće pozive u okrilje u kojem sam siguran tako pronicljivom observeru nije promakla dosledna psihopatologija megalomanije, jer to je psihijatar koji je ne jednom već dva puta, dopunjeno i prošireno iza naslova svojih knjiga prozreo kuda to idu ljudi.
Ako uprkos svemu nije dobio odgovor, dobili su ga studenti četvrte godine medicine. Mesec u kome profesor kliničke psihijatrije prema rasporedu medicinskog fakulteta u Beogradu treba da drži nastavu biće upražnjenen izostancima jer profesor nekoliko meseci unapred ima zakazana televizijska gostovanja, studijskog karaktera.
"Odvezi me" rekao je zavalivši se na zadnje sedište partijskog automobila. Zatvori oči na kratko da bi se obreo sa obavezama u mislima. "Nikada nije pričao sa psihijatrom u studiju a da nije bio profesor, svima sam dakle bio profesor" prolete mu kroz glavu. Sutra ga je čekao sastanak stranke. Treba da iznese strategiju o ostvarivanju prava seksualnih manjina. Nisu ga brinuli kruti stavovi profesije kojima je racionalizovao svoja izlaganja, kojima je bila upućena većina kritika boraca za ljudska prava, koja su često nazivana posebno argumentovanim arsenalom rečnika nazadnog diskursa od strane njegovih političkih liberalnih neistomišljenika. Smatrao je da su profesija i naposletku pravo, običaji na njegovoj strani, smatrao je da je politika na njegovoj strani. Iako shvatajući neminovnost preplitanja svog stručnog izlaganja sa opštim tradicionalističkim mestima, podozrivih prema novotarijama, pomirio je se sa njihovim mešanjem u struku nazivajući te male preplete svojim artikulisanim prilogom očuvanju ustrojstva tradicionalističkog shvatanja porodice, svojim razilaženjem sa nekim aktuelnim psihijatrijskim stavovima američke škole čiji je bio đak. Šta je đak koji se ne pobuni protiv svojih profesora. A on je profesor već dugo. Nije smatrao kontradiktornim što je baš američki đak, naučio je gotovo odmah po dolasku na poslediplomske studije da oni svoj narod stavljaju povrh svega, izuzev možda novca, na koji je smtarao da ne treba biti gadljiv. Smatrao je niskim udarcem kolega u drugim političkim partijama koji ga pobijajući njegove stavove nazivaju starcem koga je vreme prevazišlo. Njega kome se duplo mađe žene od njega nude..Ali to su njegove manje brige, sastančenja, brinula ga je njegova privatna praksa koja je trpela poslednjh godina. Često se pronalazio kako adaptirane nespecifične strukturalne promene ličnosti ukorenjene u relativizaciji morala svoje klijentele rešava situacionom sabljom. Brinulo ga je što su istraživanja koja je sprovodio za svoju novu knjigu bila osiromašena za intervju u miljeu sociopatije javnih ličnosti koja su tražila brza rešenja ali je kapitalizacija njegove popularnosti na taj način konačno bila materijalizovana. Imao je svoje okruženje i poštovanje kolegijuma. Materijal njegove nove knjige kojom je hteo da podseti stručnu javnost na sebe, na svoj značaj, pogotovo nakon što su sramno podržali njegovu smenu i penzionisanje bio je još uvek nevoljno je sebi to priznavao neorganizovan ,nedovoljan, nezavršen...
Nedostajala mu je praksa.Vozač ga poslovično upita da li je sve u redu. Psihijatar je posmatrao Beograd. Nedostajao mu je Beograd, u kojem su televizije sve manje htele da čuju njegovo mišljenje. Trgnu se i upita vozača da li može da ga odvede na mesto za izlaske
"Neko posebno mesto?" pitao je vozač. "Druga obala reke il ostajemo u gradu.." Hteo je da izbege Novi Beograd. Hteo je da odoli iskušenju da vidi kafane na brodovima
"Negde gde se okupljaju mladi"pita ispitujući reč mladi u odjeku.
"U kulturnim centrima, parkovima" Evo i ovde,u Bigzu
"Bigz...?" upita ga. Probao je da se seti šta su novine pisale
"Da, kancelarije su zakupljene , prostorije za vežbanje,...fino je mesto....
U profesorskim ušima ovo zazvuča kao prilika da opservira tezu koja je imala značajno mesto u njegovoj novoj knjizi. Muško ženske odnose adolescenata. Složio je se da ga vozač ostavi pored zgrade.Čuvari naših tančina traže u svima nama traume, da bi sagledali njihovu opštost.
Kako je zakoračio u zgradu, razočaran činjenicom da nikada nisu izdali njegovu knjigu i da ne poznaje zgradu pomislio je da se prevario, da ga sutra ionako očekuje ozbiljan posao, ali znajući da je kasno, da je već tu, zabaci šal na leđa i krenu da se penje. Glasovi koji su dolazili iz dubine levog hodnika trećeg sprata povedoše ga ka njima. Prepustio je se, podsećajući se neizvesnosti svojih bonvivanskih noći po završetku specijalizacije koje su se nečesto svršavale uz raznoliko društvo utonulo u razgovore do duboko u jutro. LIft koji je predugo čekao spustio se na sprat iznad. Psihijatar mu ležerno pođe u susret-takve se stvari dešavaju, mislio je- da bi se lift ponovo pokrenuo kada je stupio na sprat.
"Takve se stvari dešavaju" odlučio je da ne mari. Ponovo ga pozva. Lift naposletku stiže u sablasno odzvanjajućem kloparanju.
Pitisnu poslednje dugme do vrata. Okrenu se u klaustrofobičnom prostoru. Potezi flomasterom su ga odbijali, nije razumeo kako se mladi prema tuđoj svojini mogu odnositi kao prema javnim toaletima, potpisujući se ispod najdrskijih poruka, latentnih egzibicionizama, odbijale su ga poruke generacije za koju je tražio reč nađenu u niskostima.
"Was habe ich?"
Bio je siguran da je pogrešio, kada je zakoračio iz lifta dočekalo ga je smeće nabacano na zid. "Kakav je to kulturni centar u srči i smradu?" U dubini iza zavoja hodnika, muzika koja se čula bilo je poslednje čemu je bio spreman da se izloži pre polaska. Tragu kulture. Zakopča svoju jaknu. Vetar koji je duvao u hodniku prolazio mu je do kostiju.
Nakon što je zakoračio u hodnik muzika i žagor su se uobličavali sve glasnije. Prošavši iza zavoja izlazći iz tame hodnika glasna muzika ga zapljusnu u lice. Žagor, dim i mnoštvo lica ga pometoše, grlo mu se stezalo. Zastao je pomalo uplašen, ali sabravši se vide da njegova pojava ne ostavlja nikoga zainteresovanim. Prilika odraslog čoveka, emisara ljudi među decom ostavljala ih je ravnodušnima. Samoljublje, koje je zamenjivao za ozdravljujuću energiju koju je prenosio na pacijente prilagodio je ulozi glumca koju je često igrao pred auditorijumom studenata, jer svi bi oni mogli biti njegovi studenti, njegovi ispitanici, njegov predmet istraživanja. Nije se opterećivao svojom poznatošću, zna se ko je on. Ozari se izgovarajući svoje ime pomalo začuđen. Bučna muzika se sve više pojačavala kako je prolazio između manjih grupica, primetio je, uglavnom istopolnih individua, odsutnih pogleda, sa tek ponekim od njh koji govori svome drugu uglavnom u uvo. Primeti iskusnim okom neuglednost devojaka, uglavnom u sličnim bojama sa odbojnim konzervama i flašama u rukama, kako se ne zabavljaju.
Nije prepoznavao muziku, nije razumeo pokrete kojima su mladići i devojke sve više propraćali muziku. Čuo je glas koji se obraća publici, nerazgovetan i buku publike iz prostorije blizu dna hodnika.Nije mu se sviđalo na ovome mestu. Muzika na trenutak prestade propraćena aplauzima i glasnim dozivanjima. Psihijatar nastavi svoj put niz hodnik. Na dnu hodnika oko otvorenih vrata se okupio veliki broj ljudi. Htede da uđe, da završi sa tim. Dočekao ga je pun klub. Zastade , nije to očekivao. Transfer javnog. Brzo se sabra i skloni od vrata.
Za glavu stariji tražio je u publici nagoveštaj onoga za šta je mislio da poznaje u njoj, ali pažnja koju je samo mogao da tumači kao zanos odbijala ga je svojom sebičnošću, posmatrao je publiku koja nije čekala ponovni početak koncerta već je čekala na muziku koja bi je povela dalje. Uvodni tonovi su bili znak da se klub ponovo počne ispunjavati što učini da ga publika koja se vraćala unutra pogura napred ka središtu kluba . Psihijatar se poguran otpozadi najednom nađe neposredno pred scenom. Tonovi koji su se razvijali šireći se u meandre žica umiriše pristigle. Osećao je se neprijatno, krivio je muziku koja se konstantno pojačavala. Nije imao kud. Muzika je prolazila je kroz njega poput rendenskih zraka. Osećao je ozračenost drugošću, misleći zlurado da je na svome terenu. I bi mu teško, do gađenja. Muzika je bila ona koja mu nije nudila da odvrati pogled od težine koju je osećao, kojom je bio pomalo zgrožen, zateknut u pokretanju koje nije mogao da kontroliše.Muzika je usložnjavala harmonije u šumovima koje su muzičari dodatno puštali. Psihijatar nije pronalazio ritam u zvucima koje je čuo, muziku kako se razilazi u različitim smerovima, glasnost koja se pojačavala rezonirala je se njegovu zgađenost koja se tamnila pred njegovim očima. Tonovi su bili sve manje tonovi. Njegovo gađenje je raslo, dizalo mu se uz kičmu trneći i neponošljivo se otvarajući pred njegovim očima pred kojim počeše da iskrsavaju galimatijasi likova sa kojima je upoznat, gađenje koje je osećao prema nedostojnom društvu jasno se ocrtavalo u buci koja je njegov prag tolerancije spuštala do nepodnošljivog, muzika je parala kroz njegov bes uobličavajći ga u šumu lažnih osmeha čije su usne rasle, čija su se usta otvarala, razgoračivši se da ga progutaju i prožderu njegovu glavu koja se smanjivala crveneći se u ružičastom. Buka se stišavala vraćajući se tonovima iz kojih je potekla. Psihijatar se trgnu. Osećao se nemoćnim pred napetošću koja se rastezala celim njegovim bićem. Kako je on mogao to videti? Okrete se grubo sudarajući se sa publikom probijajući svoj izlaz. Sramota koja je rasla dok je jurio niz stepenice terala ga je ispred slika koje je video, čije značenje ga je još više plašilo, za koje nije postojao odobreni psihijatrijski ključ kojim bi se dešifrovale ali čije značenje je jako dobro znao. Znao je da zna. Tresao je se razmišljajući kako što pre da se vrati kući.
No comments:
Post a Comment